Pol 2 je ujutro, sjedim u kokpitu i čekam hoće li naš novi CQR zaorati, hoće li puknitu nešto na pramcu ili neće. U gradiću Marathokampou smo, na jugu Samosa, valjda trenutno najružnijem mjestu na svijetu, usidreni posred uvale iza lukobrana. Trenutno puše preko 30 čvorova, sve na brodu je povezano i spremno za plan B. Koji je plan B? Nemam pojm! No tko mi je kriv, opustio sam se.

Ali da kreneno od početka, nije sve danas bilo tako ružno. Ujutro, naoružani prognozom, nakon što je Goga je otrčala svoje, vratila se, obavila tušitanje, nabavku u pol 8 točimo i krećemo. Vani puše fino i to nama u leđa ?!? (ne sjećam se kad je to bilo zadnji put) pa ugodno peglamo u smjeru zapada. Cilj, ako bude moguće, kupanje na otočiću Samioupoula (ajd' da vidim tko će to tri puta brzo izgovoriti). Dva sata kasnije obilazimo ga, izbjegavamo hrid koja je na našem GPSu nacrtana krivo i sidrimo u željenoj uvali. Plaža... za poželit. Prva sedmica na Uminoj skali plaža ove godine, možda stvarno najbolja do sada (teške riječi, ali bolju teško mogu zamisliti). Pijesak, onakav fini žučkasti, bez kamenja, trava i ostalog (što automatski umanjuje ocjenu), kristalno zeleno more, čisto OK to se podrazumjeva naravno. Par ljudi, no kako smo mi došli svi se odjednom pakiraju i odlaze ?!? Valjda su s onog jednog turističkog kojeg smo vidli s druge strane otoka i moraju k'o po špagi obići u jednom danu 8 plaža i 12 birtija.


























Imamo plažu za sebe. Naravno kao svaki savjesni roditelji na plaži smo od 11 do 15. Istražujem otok, osim nekog spooky tipa koji čuva koze i praznog manastira na vrhu brda nema ni psa. Spominje se neka taverna na drugoj strani otokam, ali ja to nisam vidio. Diže se vjetar, cure se žale da ih je razvalilo sunce pa dižemo jedra, oštro u vjetar, pravac zapadni rt Samosa. Vjetar pojačava, kratimo, pa još i za čas je to dobrih 6 bofora, na mahove i do 28 čvorova. Ama ide, sluša, sve po planu. Kako ne možemo ravno na Gogino zamišljeno odredište - Maratokampos, idemo u smjeru jedne uvalice koja mi se čini potnecijalo zanimljivom. Dva sata kasnije tamo smo, ali meni je malo spooky, Gogi se isto ne sviđa, pa idemo ipak prema prvobitnom cilju. Putem kupimo dva odbjegla luftića, od kojih bi jedan mogao postati stalni član posade, čini mi se. Na južnoj strani Samosa plaža do plaže, stvarno izgleda odlično. Ulazimo u luku, Goga ima plan pristanka na molo, neka voda se čak spominje. Naravno da od toga svega ništa, na lukobranu je neki bager, remorker, radovi, betoniranje, gadnija šljaka. Ništa od plana, ostaje sidro. Sidrimo pred plažom, još jedna jedrilica i mi. Večera, tuširanje, sve k'o normalno. I onda počinje. Refuli sa sjevera. Puštam skoro 30 metara lanca (na 3 dubine - svi koji su ikad sidrili brod znaju da je to i za moje kriterije puno puno previše), spajam elastične konope, vežem sve po brodu. Ama kao pas na lancu, šeta s jedne na drugu stranu, nateže, luduje. Nema spavanja očito noćas. Dole Goga, sva u depri, ne može naći neko suvislo rješenje za sutra. Kaže Ikaria sve opcije jedna lošija i luđa od druge. Imamo i otok Furnoi (onaj škampoliki), ali tamo je isto triper kombinacija u glavnoj luci (ako se to može nazvati lukom, 3 kuće i molo za brod koji dolazi 2 puta tjedno). Treće je Patmos, ali opet literatura kaže, krenuti za Patmos samo kad se isti vidi sa Samosa. Mi ne vidimo niš'. Ali o tome ćemo sutra, danas još traje i proboblem imao i tu.

Evo vraćam se u sadašnjost, skoro će 3, po prognozi od 3 do 6 bi trebalo pasti za jedan bofor, taman da odem sapavati malo. Trenutno puše 28-30 na refule i preko 33. To je po literaturi 8. Ako CQR izdrži mislim da će ga i Goga početi malo više cjeniti.