G se opet ushodala. Znam da već 2 jutra nije trčala, ali kaj joj ja mogu. Ili ćeš tirkizne uvale ili beton za trčanje, nema oboje. Bauljam van, ona u čudu, kaže upravo je paun došao do iza broda i počeo se drati? Jel' nešto po zlu krenulo, ili što, nemam pojma, ja ga vidio nisam.

Cure se kupaju, ja provjeravam svoje udice koje sam jučer bacio pored broda. Definitivnog sam zaključka da mi se ribe smiju. Ne čujem ih, ali znam. Prvo vucaram kutiju usmrđenog surimija po brodu, stavljam to čudo na udicu i pritom se trudim da ne povraćam, kemijam s tih milijon preoštrih udica i onda kad ostvaim preko noći - ništa. Sve je isto kao i jučer. Ludujem, skidam, bacam sve u more i hop, eto njih 200, pojele ga u 12 sekundi. Pa stvarno sam telac i stvarno mi se smiju s pravom.








Dosta je, odlazimo. Moje rastrošne plavuše su potrošile svu vodu, ulili smo i zadnji kanister (nismo zadnji, čuvam jedan od njih za slučaj nužde, ali one to ne znaju), pravac mjesto Lipsi, ili kako se već zove? Skala, Vathi, Limani, nešto od ta tri je sigurno. Oplovljavamo otok s južne strane, prepune hridi i otočića. Karta na GPSu mi nije baš precizna. Do sad nisam imao problema, uvijek je bila jako konzervativna, odnosno uvijek je pisalo da je pliće nego što je bilo, odnonso da je hrid gdje je bilo preko 3m itd. Ovdje se nije baš iskazala. Ima plićina koje nema ucrtane, hridi kojih nema na karti, otočića koji nedostaju... Hmm, idemo old school, na papirnatu kartu i peljar.


Luka Lipso


Dolazimo u mjesto, Goga u panici da neće biti mjesta. Ja sam naučio: za nas mjesta uvijek ima!! Točka. Niti jednom nas to nije iznevjerilo, pa zašto bi sad i tu. Naravno, u pravu sam, taman fino mjesto između dvije manje jedrilice. Raspuhalo se fino u uvali, skorz nisam navikao na to ove godine. Spajanje struje, da napunimo gladnu elektroniku i telefone. Voda... Blagodat opranog broda, punih tankova i da se ne nerviram svaki put kad Uma „zaboravi" zatvoriti pipu ili kad odluči potpuno neopravdano prati ruke prije jela. To tu ne radimo...

Pada mrak, izlazimo u „grad" u potrazi za nekom klopom. Inače kad pristanemo negdje obično se u 5 minuta nacrtaju raznorazni likovi koji nas uvjeravaju da baš kod njih moramo jesti i da baš oni imaju jedini ribu koja je plivala u moru. Ni ovaj put nije puno drugačije. No jedan mi je zapeo za oko, drugačiji od ostalih. Zove me i pita može li mi dati menu, obučen je u kuhara ? Kaže, danas kuha osim ovog na popisu brdo nekih domaćih stvari, pa ko želimo svratiti i pogledati u kuhinju prije nogo odlučimo.







I tako mi krenuli u obilazak mjesta i nakon posjeta svim supermarketima (njih 3, od kojih prefix super ne bi zasluzili ni da su jedan), par voćarni, lokalni AFŽ koji se okuplja ispred crkve i poprijeko gleda muški rod, došli i do Manolisovog restorana. I stvarno Manolis nije lagao, klopa mu izgleda vrhunski, odluka je pala. To da nećete vidjeti slike hrane ste valjda svi već naučili, bilo je fenomenalno, vjerujte ili dođite pa probajte.


Goga u „Supermarketu"



Pila, ne znaš jel' ju vlasnik zavezao da ju ne ukradu ili ostavio kao otpad za reciklažu