Idemo dalje. Moramo dobaciti do Bodruma sutra, Goga i Uma lete natrag za Zagreb, meni dolazi nepoznat broj Morena i eventualno Brazilac po imenu Domagoj. No to se još naravno mišta ne zna.

Napuštamo Vathi, ne fascinirani, ne ni razočarani, ali iz perspktive svih suludo dobrih mjesta koje smo vidjeli ove godine, nije zaslužio posebno mjesto na ljestvici.


Ovo ću biti kad narastem


Idemo u Kos, prvenstveno da natočimo dizel, drugo da dogovorim vez u marini za tjedan dana kad ostavljam brod Dancima i treće da pokušamo uči u trag nekom vešeraju jer stvarno mi ponestaje nekih odjevnih predmeta. Nije da se puno presvlačim, zapravo većinu dana sam u kupaćim bez majice, ali ponekad se stvarno treba malo „srediti" (pod tim mislim obući majicu koja ne izgleda kao da ju je beskučnik bacio). A i s gačama sam kritičan. Naravno tu je i vječna nada da negdje u nekom kutu dućana stoji rezervna ručica štopera od Spinlocka iz 1997.

Motor, nema vjetra. Mi ljudi motoriramo posred Dodekaneza u osmom mjesecu. Jel' to itko radio?? Vrijeme je već tjednima kao u Jadranu ljeti, malo puhne ponekad neki maestralčić, po noći većinom ništa ili jako slabo. Od svih dana jednom je puhalo preko 6, a možda dva dana 6. Ostalo šala mala. To je valjda zato što na pramcu imamo olujno jedro spremno za nemoguće uvijete.

Kos Marina, organizacija. Odmah nas presreću zaštitari jer se vežemo pored pumpe, ali s odobravanjem. U marini dogovaram, načelno istina, vez 31.8., jer kažu imaju regatu pa je sve puno, ali brod od 10 metara uvijek stane. Nautički, teta koja mi je prodala pojas za Umu, sjeća se mog poziva prije 3 tjeda i kaže ima još jednu ručicu štopera !!! Jeeeejjjjiiii. Mogu se napokon potrgati da skinem poklopac palube, razmontiram sprayhood, umuljam cijeli silikonom. Točimo nestvarnih 26 litara (nakon 32 sata rada to bi reklo 0,8 L po satu?!?) i krećemo put Turske. Naravno bez odjave u Grčkoj, tko to još radi.

Goga je zaokružila na karti malo sidrište iza otočića (da, da imaju Turci i otok ili dva!!), vrlo blizu Bodruma, kažu najljepše mjesto za kupanje. Već izdaleka čudno mi je, izgleda kao da krivo čula, tamo gdje idemo je marina, sve je puno jarbola i brodova. Ne, ne, nije marina, to tako izgleda u Turskoj. Nemaju otoka, obala im je prilično siromašna uvalama, sve koje valjaju su pretvorene u marine i betonska kupališta, čarter flota u krugu 10 kilometara je veća od ukupne Grčke charter flote. Rezultat je pred nama. Totalni reality check, povratak u Rvata, Pakleni otoci. Ukupno preko 10 brodova na mjestu gdje u Dodekanezima bi ih bilo 3, a u Cikladama bi bili sami. Očeš jahte na 4 kata od 50 metara, drvenih jedrenjaka slične dužine, Guleta prepunih turista, malih Baylinera na dnevnom kupanju, jedrilica, pa čak i glišo sladoledar.


Glišo sladoledar


Svega ima, sa svega trešti turski melos, svi su prekriženih sidara i nitko se ne nervira. Nemrem to, nisam se psihički pripremio. Kružimo malo vani, uzdam se u to da većina ovakivh ne noći na sidru nego sigurno zabetornirani u marini. I stvarno, jedan po jedan pakiraju se, prikupljaju ljudstvo i domaće životilje po obali i hop.. Eto mjesta za nas, taman u najplićem dijelu uvale, klasični desant (Plavuša se ionako smjerala kupati, tješim se). Odlaze skoro svi, još malo i biti ćemo sami. OK ne sami, to bi bilo pretjerivanje, ali za turske pojmove pustara...