Danas je zadnji dana ovogodišnjeg bloga. Cure danas lete iz Bodruma za Zagreb, ja ostajem još 7 dana, razvažam svoje boardere (ako se uopće itko pojavi kako su organizirani), dovršavam popis što započetih, što netaknutih radova na Ami i pripremam ju za slijedećih 6 tjedana Danaca koji dolaze.

Kako je bilo ovog ljeta? Definitivno drugačije nego ikad od sada. Po prvi puta otkako smo ovdje nije ruta rađena u odnosu na smjer i jačini vjetra, nego isključivo prema željama. Po prvi puta otkako smo tu nismo imali prave Melteme, odnsno svi problemi jedrenja, po ćemu je Egej nadaleko poznat, su izostali. Jadranski uvijeti.


Ruta 2013


Čovjek bi očekivao da smo zato napravili neki mega rutu, prešli milje i milje, ali ne. Ruta nam je najkraća od svih godina do sada. No zato bili smo na mjestima na kojima inače ne bi ni pomislio usporiti, a kamoli stati, mjestima koja bi inače zaobilazili u širokom luku. Otočić Aspronisija, okružen hridima i sprudovima, po jakom vjetru bi ostavio bar 5 milja s bilo koje strane, sad smo došli na 4 metra od spruda, slikali se i gledali kako se lome valići. Plaža Psili amos na Patmosu, nedostupna kopnom (osim ako nemate dobrog magarca), a morem otvorena na sjever, bez ikakvog kopna kao štit desecima milja. Mi smo stali na dnevnom kupanju !!! Laguna Tiganakia Bay na Arkiju, mjesto najljepšeg mora koje sam ikada vidio, po meltemima nedostupno. Uglavnom ovogodišnja ruta je dobila naziv Tirkiznim uvalama Egeja. Ako ovo postave moje cure kao kriterij teško meni slijedećih godina.

Što dogodine? Postavilo se to pitanje nekoliko puta. Egej smo prošli poprilično, opet kad se gleda tek smo zagrebli površinu. Bili smo na većini otoka, ne na svima (Goga vodi točnnu evidneciju crvenih i žutih, crvene smo bili).


Crvene smo bili, žute nismo


Jedno vrijeme je postojala čak i ideja da se Ama vrati u Hrvatsku. Ovo nam je peta godina, znači tokom slijedeće kad bi se vratili to bi bilo malo više od šest mjeseci plovljenja Grčkom. Dovoljno rekao bi netko da se vidi većina. Već su počeli i planovi, rute, dogovori, raspitivao sam se i za vez. I onda sam naletio na par crtica na internetu koji su bili čisti „wake up call". Prvo sam vidio post od jedne prijateljice kako ih nisu htjeli pustiti da se vežu u Maslenici jer su došli „samo" na šampanjac i kolače, a ne na cijelu večeru. Mi ne pijemo šampanjac, eventualno jedemo kolače. I onda neki dan presudu je donio mail kolege jedriličara Davora Marijanovića, osobe koja je prva za koju znam krenula put Grčke iz Jadrana, u kojem dijeli svoja iskustva od ovog ljeta s kaotičnom naplatnom vezova i reketom koji se provodi po Jadranu.

Neka hvala, Ama ostaje ovdje, slijedeće godine idemo u lov na preostale žute otoke po cikladama, ponavljamo neke dobre stare i ne vraćamo se u domaće vode... Nadam se da ste uživali čitajući bar djelomično koliko smo mi. A mi stvarno jesmo...