Lezim u kokpitu. Neki vukojebina otocic kraj Parosa. Vlazno je ko u tropima. Plavusa iz potpalublja cvili da ju peku ledja, Uma igra neku psihodelicnu igricu na tabletu, ja razmisljam... Proslo je vec pet dana otkako sam krenuo iz Zagreba...Rekao sam da ove godine necu pisati blog. Dosadan mi je postao. Sve se nesto ponavlja, slicna mjesta, slicnih naziva, nema novina, nema akcije, stari problemi, stare ofucane fore, pre malo erotskog sadrzaja... Ali shvacam da ove godine imam nekako vise vremena, da mi dani traju dulje, da nemam neki presing kao prije... Jel to moze imati veze sa blogom, odnosno izostankom istog? Ili sam otupio i nista me vise ne uzbudjuje?

Hmmm? Pokusavam se sjetiti sto se dogadjalo u proteklih par dana? Sto ima, a da je vrijedno spomena? Realno nista... Ali, opet kad razmislim!? Hmmm! Par nekih situacija koje mi izmame osmjeh... Izgubio sam dijete u luci prilikom ulaska u Grcku...Plavusu sam doveo do toga da za hotel koji je realno najveca rupa u kojoj sam ikada spavao (a spavao sam u par losih) kaze da je cisto prihvatljiv i da joj zatecena crna kovrcava dlaka u krevetu ne smeta previse... Pokusao sam bezuspjesno potkupiti kapetana trajekta plus par clanova mu posade, uci na silu u katamaran za koji nemam kartu... Izjavio sam da mi je opcija ici na krzuer i sto je jos puno gore da bi si mozda zelio provesti odmor u resortu gdje netko drugi misli o svemu... Dozivio sam bonacu i juzni vjetar u cikladama i potpuno realno prihvatio cinjenicu da sam vjerovatno najlosiji ribic u povijesti ribcije... Cak do mjere da se pitam ima li smisla kupiti stap koji sam danas potrgao... Hmmm... Dosta toga za par dosadnih dana... Mozda da ipak nastavim sa blogom, ali u drugacijoj formi...

Da, da!!! Ovogodisni blog biti ce drugaciji... Tamniji... Pun crnih misli... Biti ce postavljena neka zapostavljena no krucijalna zivotna pitanja, ali i ponudjeni odgovori na potpuno besmislena.. Zasto zene cesljaju kosu na 6 bofora, o cemu zebre razmisljaju u slobodno vrijeme, sto Shakin' Stivens i Cat Stevens imaju zajednickog, zasto boli kad palcem opizdis u koloturu, kako ljubimca uciniti poslusnim, zasto u puse iskljucivo iz smjera u kojem zelis ici, koje su prednosti malih ljudi, zasto se brazilska u muskaraca zove afganistanska depilacija i kao neizostavno pitanje zasto ljudi na otocima nemaju osjecaj za udaljenost... Sve to, a i puno puno vise ocekujte u slijedecih mjesec dana... Naravno ne vise svaki dan i bez pravopisnih pogresaka kao do sada nego kad mi se bude dalo...

Danas je zadnji dana ovogodišnjeg bloga. Cure danas lete iz Bodruma za Zagreb, ja ostajem još 7 dana, razvažam svoje boardere (ako se uopće itko pojavi kako su organizirani), dovršavam popis što započetih, što netaknutih radova na Ami i pripremam ju za slijedećih 6 tjedana Danaca koji dolaze.

Kako je bilo ovog ljeta? Definitivno drugačije nego ikad od sada. Po prvi puta otkako smo ovdje nije ruta rađena u odnosu na smjer i jačini vjetra, nego isključivo prema željama. Po prvi puta otkako smo tu nismo imali prave Melteme, odnsno svi problemi jedrenja, po ćemu je Egej nadaleko poznat, su izostali. Jadranski uvijeti.


Ruta 2013


Čovjek bi očekivao da smo zato napravili neki mega rutu, prešli milje i milje, ali ne. Ruta nam je najkraća od svih godina do sada. No zato bili smo na mjestima na kojima inače ne bi ni pomislio usporiti, a kamoli stati, mjestima koja bi inače zaobilazili u širokom luku. Otočić Aspronisija, okružen hridima i sprudovima, po jakom vjetru bi ostavio bar 5 milja s bilo koje strane, sad smo došli na 4 metra od spruda, slikali se i gledali kako se lome valići. Plaža Psili amos na Patmosu, nedostupna kopnom (osim ako nemate dobrog magarca), a morem otvorena na sjever, bez ikakvog kopna kao štit desecima milja. Mi smo stali na dnevnom kupanju !!! Laguna Tiganakia Bay na Arkiju, mjesto najljepšeg mora koje sam ikada vidio, po meltemima nedostupno. Uglavnom ovogodišnja ruta je dobila naziv Tirkiznim uvalama Egeja. Ako ovo postave moje cure kao kriterij teško meni slijedećih godina.

Što dogodine? Postavilo se to pitanje nekoliko puta. Egej smo prošli poprilično, opet kad se gleda tek smo zagrebli površinu. Bili smo na većini otoka, ne na svima (Goga vodi točnnu evidneciju crvenih i žutih, crvene smo bili).


Crvene smo bili, žute nismo


Jedno vrijeme je postojala čak i ideja da se Ama vrati u Hrvatsku. Ovo nam je peta godina, znači tokom slijedeće kad bi se vratili to bi bilo malo više od šest mjeseci plovljenja Grčkom. Dovoljno rekao bi netko da se vidi većina. Već su počeli i planovi, rute, dogovori, raspitivao sam se i za vez. I onda sam naletio na par crtica na internetu koji su bili čisti „wake up call". Prvo sam vidio post od jedne prijateljice kako ih nisu htjeli pustiti da se vežu u Maslenici jer su došli „samo" na šampanjac i kolače, a ne na cijelu večeru. Mi ne pijemo šampanjac, eventualno jedemo kolače. I onda neki dan presudu je donio mail kolege jedriličara Davora Marijanovića, osobe koja je prva za koju znam krenula put Grčke iz Jadrana, u kojem dijeli svoja iskustva od ovog ljeta s kaotičnom naplatnom vezova i reketom koji se provodi po Jadranu.

Neka hvala, Ama ostaje ovdje, slijedeće godine idemo u lov na preostale žute otoke po cikladama, ponavljamo neke dobre stare i ne vraćamo se u domaće vode... Nadam se da ste uživali čitajući bar djelomično koliko smo mi. A mi stvarno jesmo...

Idemo dalje. Moramo dobaciti do Bodruma sutra, Goga i Uma lete natrag za Zagreb, meni dolazi nepoznat broj Morena i eventualno Brazilac po imenu Domagoj. No to se još naravno mišta ne zna.

Napuštamo Vathi, ne fascinirani, ne ni razočarani, ali iz perspktive svih suludo dobrih mjesta koje smo vidjeli ove godine, nije zaslužio posebno mjesto na ljestvici.


Ovo ću biti kad narastem


Idemo u Kos, prvenstveno da natočimo dizel, drugo da dogovorim vez u marini za tjedan dana kad ostavljam brod Dancima i treće da pokušamo uči u trag nekom vešeraju jer stvarno mi ponestaje nekih odjevnih predmeta. Nije da se puno presvlačim, zapravo većinu dana sam u kupaćim bez majice, ali ponekad se stvarno treba malo „srediti" (pod tim mislim obući majicu koja ne izgleda kao da ju je beskučnik bacio). A i s gačama sam kritičan. Naravno tu je i vječna nada da negdje u nekom kutu dućana stoji rezervna ručica štopera od Spinlocka iz 1997.

Motor, nema vjetra. Mi ljudi motoriramo posred Dodekaneza u osmom mjesecu. Jel' to itko radio?? Vrijeme je već tjednima kao u Jadranu ljeti, malo puhne ponekad neki maestralčić, po noći većinom ništa ili jako slabo. Od svih dana jednom je puhalo preko 6, a možda dva dana 6. Ostalo šala mala. To je valjda zato što na pramcu imamo olujno jedro spremno za nemoguće uvijete.

Kos Marina, organizacija. Odmah nas presreću zaštitari jer se vežemo pored pumpe, ali s odobravanjem. U marini dogovaram, načelno istina, vez 31.8., jer kažu imaju regatu pa je sve puno, ali brod od 10 metara uvijek stane. Nautički, teta koja mi je prodala pojas za Umu, sjeća se mog poziva prije 3 tjeda i kaže ima još jednu ručicu štopera !!! Jeeeejjjjiiii. Mogu se napokon potrgati da skinem poklopac palube, razmontiram sprayhood, umuljam cijeli silikonom. Točimo nestvarnih 26 litara (nakon 32 sata rada to bi reklo 0,8 L po satu?!?) i krećemo put Turske. Naravno bez odjave u Grčkoj, tko to još radi.

Goga je zaokružila na karti malo sidrište iza otočića (da, da imaju Turci i otok ili dva!!), vrlo blizu Bodruma, kažu najljepše mjesto za kupanje. Već izdaleka čudno mi je, izgleda kao da krivo čula, tamo gdje idemo je marina, sve je puno jarbola i brodova. Ne, ne, nije marina, to tako izgleda u Turskoj. Nemaju otoka, obala im je prilično siromašna uvalama, sve koje valjaju su pretvorene u marine i betonska kupališta, čarter flota u krugu 10 kilometara je veća od ukupne Grčke charter flote. Rezultat je pred nama. Totalni reality check, povratak u Rvata, Pakleni otoci. Ukupno preko 10 brodova na mjestu gdje u Dodekanezima bi ih bilo 3, a u Cikladama bi bili sami. Očeš jahte na 4 kata od 50 metara, drvenih jedrenjaka slične dužine, Guleta prepunih turista, malih Baylinera na dnevnom kupanju, jedrilica, pa čak i glišo sladoledar.


Glišo sladoledar


Svega ima, sa svega trešti turski melos, svi su prekriženih sidara i nitko se ne nervira. Nemrem to, nisam se psihički pripremio. Kružimo malo vani, uzdam se u to da većina ovakivh ne noći na sidru nego sigurno zabetornirani u marini. I stvarno, jedan po jedan pakiraju se, prikupljaju ljudstvo i domaće životilje po obali i hop.. Eto mjesta za nas, taman u najplićem dijelu uvale, klasični desant (Plavuša se ionako smjerala kupati, tješim se). Odlaze skoro svi, još malo i biti ćemo sami. OK ne sami, to bi bilo pretjerivanje, ali za turske pojmove pustara...

Naravno da mi je tip u nautičkom prodao krivu stvar. Lijepo sam mu govorio da mi treba 25 mm, a on me uvjerava da svim imaju 22. Telac. Jurim do tete kojoj smo upravo vratili auto, ona mi daje svoj motor i trk do Lakkija po zamjenu. Prodavač se nije ni malo uzrujao kad sam mu vrišteći rekao da sam bio u pravu, kaže you wanted 22... No Zen majstor, kakav već jesam, nadišao sam situaciju i za pola sata već sam na Ami s pravim dijelovima. Taman se cure vraćaju sa plaže, pozdravljamo se s našim ribarom i odosmo.


Široki asortiman betonske galaterije sa Lerosa


Vjetar slabašan, u krmu, lagano teturamo samo s prednjim jedrom. Cilj, 15 milja udaljen, zadnji na Goginom TO DO popisu, zaljev Vathi na Kalymnosu. Prošle godine smo krenuli, ali nas je Meltemi odgovorio, ove smo opet prvi dan kretali, ali sam ja reko NEMERE, imamo dobar vjetar idemo dalje. I sad je došao na red. Putem nam je Flying dolfin, ilitiga Leteči delfin, ilitiga fini ruski hodrogliser, rođak Jadranskih hidroglisera, prerezao panulu. Još jedan ribica ode... Nemamo ih baš puno više, a one najbolje (samo ne znam po čemu su najbolje, nikad ništa ufatili na njih nismo) su otišla papa...

Uski fjord, urezan u istočnu oblau Kalymnosa, teško se primjećuje s mora, navodno predivan uvala s malim molim na kraju, sigurna od svega. Sad nema ničeg, tako da sigurno nije preduvjet, ajmo vidjeti kako stoji s lijepim. Uvala fora, visoke stijene s obije strane, jako duboka do samog kraja. Na kraju fjorda molo, par jedrilica. Krećemo u manevar procjene, neki Šveđanin viče ne tu, plitko vam je, odite dole. Poslušah ga, ne vidim zašto bi mi lagao. „Dole" je 15 metara dalje, gdje je stvarno plitko. Idmeo krmom, bacam konope, alarm urla 0,0, Uma viče pa ja tu mogu stajati... Oblačim masku (da masku!!) guram glavu i stvarno, ispod kormila možda 5 cm. To nije dobro, ovako ne ostajemo. Pada manevar okretanja broda na ruke na istom sidru. Nisam to još probao, vjerovatno nitko nije jer je suludo. Ostaviš sidro s pramca u moru, pustiš ga još duplo, uhvatiš rukom i odvučeš na krmu, dok drugi privuče pramac konopom. Lagano zvuči, suludi manevar koji jedino opravdanje ima u lijenosti da izvadin rezervno sidro iz bunkera i presidrim. Domaći se čude, susjedi s ostalih brodova isto, Goga ponajviše, čak sam se i ja u nekom trenutku pitao: jesi ziher?? No sve prošlo bezbolno. Uma ide na lokalnu plažicu u vraća se sa malom Engleskinjom, Goga se uljepšala i bacila na kuhanje. Ja sam dobio zabranu radova (jer Uma ima društvo) pa krenuh u obilazak. Mjesto, hmm, nema ga, odnosno ima 3 taverne, 1 shop i to je to.


Vathi ulaz u fjord



Vathi


Vruće je k'o u paklu. Ni daška vjetra, u kotlini između stijena, sve se usijalo. Većeramo na brodu, sve u skladu s odlukom o pokušaju smanjivanja brodskih zaliha tijesta i riže. I na kraju dana ispunjavamo Umi obečanje od prije valjda 2 tjedna da ćemo zajedno pogeldati Gru-a. Nismo do sad stigli, previše toga se događa u danu...

Danas ostajemo na Lerosu. Imamo par stvari koje treba obaviti. Prvo nautički dućan u Lakkiju, stup koji je Robi montirao i fiksirao za palubu je odlučio da ne želi više s nema i treba ga propisno učvrstiti. Naravno potraga za potrganom ručicom štopera se nastavlja. Drugo je treba ispitati brodogradilište na sjeveru otoka o kojem svi pričaju da je najbolje u kvartu i da ima sve što nama treba za radove koje planiramo prije slijedeće sezone. Znači pravac rentacar, vraćam se sa zelenkastom Pandom i krećemo.


Pandeli


Lakki krećemo prvo. Dućan ima nešto, ali moram ići mjeriti pa doći popodne kad znam točno što i kako se da pripasati. Malo obilazimo dućane, tražim spužve koje treba zamijeniti, nalazim prodavačice koje ništa ne znaju, ali nema šefa koji odlučuje očito o životu i smrti. Ne zna se kad i da li se vraća. Možda popodne, oko 5 ili pol 7, nisam točno siguran. Nadalje posjet sjeveru otoka, brodobradilište obečava. Cijena klasično dobra (ne nevjerovatna kao na Samosu), ali zato imaju sve što poželiš. Od dućana, preko igle za jarbol, mjesta za pranje i sušenje jedara...




Oko jedan je, Goga se zalaže da idemo na tvrđavu, no potomak i ja joj ukazujemo da je vani plus 48 i da je vrijeme za plažu pa se pokorava argumentima. Tvrđava je na redu popodne.




Srednovjekovna tvrđava, Umina najdraža stvar za „razgledavanje". Ona ne pati na Antiku, voli više dvorce i tvrđave. Obišli smo ju cijelu, sve katove, pogledi na sve strane, vjetrenjače... Vraćamo se u Lakki, dopunjujemo zalihe hrane i vode i završavamo dan u girosdžinici koju smo otkrili prošle godine. Nismo pogriješili

Arki je definitivno najbolji otok po mojem sudu do sada. Ima opićeno mjesto u kojem zalazi podosta čudnih tipova, naljepšu lagunu za tikriznom vodom koju sam ikada vidio, dobrih i sigurnih sidrišta na sve strane. Ali da je dosta dosta je. Tri dana ne sjećam se kad smo ostali negdje, a da nije puhalo pa da smo morali ostati. Ponovo tankanje na kanister. Sad već stvarno imam zavidno razvijen vrat i ramena ljudi s normalnih brodova koji imaju normalne tankove me gledaju s odobravanjem, ali im ista rabota ne pada na pamet.

Pokret, prolazak pored Marati-ja o kojem Goga priča već tjednima. Ništa osobito, bove i dvije taverne, ok plaža – neki drugi put. Niz vjetar po stvarno za ovdašnje pojmove slabašnom, 5 bofora jakom, sjevernjaku, cilj otočić na jugoistočnom rtu Lipsija – Aspronisia. Još jedna u nizu lokacija koje je Goga pokupila od lokalnih turističkih brodova. Mali zaljev između dva otočića, okružen hridima i sprudovima sa svih strana, bijela plaža, bla bla bla Valjda 57 ove godine u nizu. Nije loše cure kažu dobra šestica.


Sprud kod Aspronisije





Obavljamo kupanje i pokret dalje, današnji cilj je otok Leros, uvala Pandeli na zapadnoj obali. To je ista ona koju smo obečali Umi i preskočili drugi dan jer je bio dobar vjetar za ići prema Agatonisiju. Uvala izvana ne odaje nikakvim posebnim štihom, osim što ima brdo brodova usidreno ispred i poredano po obali prema obližnjem zaljevu. Sidrenje na 12+ metara, nešto što mene nikako ne baca u trans, pa ni po ovakvom mirnom vremnu koje imamo. Ali ima i veliki lukobran, knjige kažu samo za domaće i ribare. I nas, naravno. Ulazimo, jedan ribar nas zove da se vežemo na njega, što i činimo. Opet ista priča, da ne povaljam o sreći ili našem bezimenom zaštitniku... Uma dobiva plažu na kojoj je bila i prošle godine i koja ju se dojmila. Baš da vidim nakon ovakve rute kakvu smo imali da li će i dalje biti oduševljena. Je, kaže čista šestica, što je za gradsku plažu stvarno jako visoka ocjena. Večeramo u nekom besprizornom restoranu gdje ima brdo domaćih i gdje se jednimo čeka na stol. Svježe ulovljena ribetina, lignje i škampi. Njam.